...u indigo svijetu

Pedesetičetiri sata,
Tisuće najmanjih kazaljki,
Tankih otkucaja njezinih
I dubokih tromih mojih.

Mirisne note sjećanja
Dolaze mi u prekidima
I pitam se u željama
Jesam li ista il slomljena?

Vodopadi plave kose
Niz leđa mi se lome
Pjevaju pjesmu al
Nikako da te pogode.

I unatoč svjetlu s usana,
U očima nemam Ničega.
I unatoč svjetlu,
ja sam dubina.

Ja sam dubina što
Zrakom sunca nekad
Se lomi,što rijetkim
Mornarom se promeškolji.

Ja sam tiha i vječna u svojoj
Tami, postojana i u samoobrani.

Možda sam samo obris
Snova i strahova,
Ako poželiš, možda i
Sirena ispliva.

Stoljeća me mimoilaze,
Duša stara kao amfora
Čeka ponekog zalutalog sanjara
I plave oči vjerovanja.

more u mrklom mraku

Početak bljeskanja
I sve vrele zmije što
Po nafti migolje
A poviše tamne zvijezde
Lažu da je to ono
Isto nebo.

Zapaljena voda
Gori podno moje lađe
Signali ne putuju
Stoje ukopani
U dlanovima i srcima
Zgnječeni ponosom

I može mi biti
Sada bez tebe
I onda s tobom
Al ista patnja
Ostaje sa mnom

Tisuće motora huči
I naprezaju se konji
Dalje od tebe
Leti ova zagorena lađa.

Vrelina i bunilo
Donosi vjeru
I iskre što ponos zaustaviti
Ne uspijeva

Od tebe nemam ništa
Osim onog starog
Osjećaja beskonačnosti.

..nikad nećeš me imati.

Sjene, guste i protkane
Tjelesnim,te
Ljudske, teške
Sjene opsjedaju
Mi umove.
Čitam njihove signale
U trku među tobom
I njim,
U dahu prije
I nakon.

Koricama obložena jedna
Ili čak dvije
Hodamo i
Puzimo gradom
Pretvarajuć se
Da smo jednake.

I dok u krilu
Opijum mi
Šapuće, njegovi
Mirisi i uzdasi
Uzimaju danak,
Svojataju me.
Danonoćno pripadam
I obilježena, potpisana
Tumaram bespućima.

Sjene, te prhke i
Tilene sjene, što
Ljube me u zori
Kažu da je
Lažov.
Kažu da je
Tek korak
Prema i unazad
Ništavilu.

Mama,
Sjene kažu da
Ne postojim.

I večeras je svijet
Sjenovit dragi,
Baš kao i ti,
Dok pušiš u
Staroj fotelji.

Večeras si
Mio i tih,
Dok prilaziš mi
S najmerom da
Zauvijek ostanem
Tvoja.
Večeras je
Tajnovitost na
Djelu, dragi.
Okuplja nas ponovno
Da si sudimo
Među plahtama
Da si ne oprostimo
Nikada.
Nikada.
Nikada.

Publika je u
Knjigama,
Nagurana i spremna
Načuljena beštija.
Igrokaz je na sceni
Bezbroj, o nema
Broja ni imena
Nema tih likova
A samo dva aktera.

Publika čeka,
Šuška siktava
Prošlost u
Plećima mojim.
I sablasna je
Glazba štono struji
Tijelima našim
Tim paklenim
Đavolskim alatima.
Sablasna je
Želja
Koja je uzela
Ime mjesto
Naših.

Ja sam samo sjena
Iza mene same
Što željom se nekad
Prikrade,
Ja sam samo čežnja
Bez sreće,
Samo čežnja
Što broji dane.


...i moj dragi,
ti nikad nećeš
me imati...

Južnjačka utjeha



Stojeći ukopan
u ovim staračkim cipelama
ugledah ženu
pokraj ceste
S licem koje
Sam poznavao poput
Onoga u odrazu

Nisam više tragač istine
I ne proganjam lasom
Rogove budućnosti.
Tek lutam niz prašine
Ovih pustinja
I zastranio sam na
Cesti za Pakao.

Prepuna iskustva
Liježe na moje uzglavlje
Misao o smrti.
Čitam joj s usana
Sva imena dnevnog reda.
Zdrav razum
Zvoni na sva zvona
I ovo nije dostignuće
Genijalca,ovo je
Cesta za Pakao.

I ti ništa ne možeš
Učiniti,
O gospode, gledaj, dobro
Gledaj,
Ovo je cesta...

Ovo je cesta za Pakao.


Dok južnjački blues
Topi led u whiskeyju
Para se glas s neba
Prodire harmonika.
I kučka Samoća
Smije mi se u facu
Okrenem li leđa
Opet ostajem sam.
Nagnula se polagano
Nudeći pladanj
Prepun straha...
Uvukla se u kosti moje sjene.

Šest mjeseci poslije

Stojim pokraj rijeke
Ali voda ne teče
Već vri svakim otrovom
Kojeg zamisliš.
I svaki pervetni izraz
Lomi stvarnost na
Fragmente nekadašnjeg
Osmijeha.

Ostao sam sasvim sam.
I ništa ne možeš
Popraviti,
Tko je dolje
I uči lekciju.
O, ne
Ovo je Cesta
Za Pakao.

I još jednom
Ovaj blues života
Cijepa me
I ponovno sastavlja
U čovjeka
U osjećaj
U tebe i njega
O Gospode
Ulij ga u mene da teče
Nek se prelije preko
Svih rubova
Da me nađu na
Pragu svih vlakova
I ne žale
Ovog,
Nek ne žale,
Ovog slugu bluesa.

Sljedeći put kad se rodim
Želim svoje dijete
Pokraj sebe
I ja neću biti sam
Neću biti sam
O Gospode
Sljedeći put kad dođem
Daj da budem
Pjevač
Daj da budem
Svirač
Daj da čujem
Opet da ljubim
Daj mi
Da i dalje dajem
Ovaj blues života.

I da, jesam,
Davno
Prije mnogo godina
Živio bludno
i znaš da si pokušao
da jesi
da si pokušao
o Gospode
izvesti me na dugu
na bijelu
i iskrenu cestu
al ja i dalje
i daj da i dalje
samo živim
da samo ljubim
ovaj mrtvi blues.

„Till the day i die...“

Nevjera


Potpuni mir
Pokraj lažova
Uspijevam izmusti.
Spokoj uz
Ruke nevjernika.

Otela mi srce
Uništila dušu
Vidim oluju kako
Ključa, dolazi
Iz mora.

Sve bliže mi dolazi
Njegov miris
Dok se krećem
Sve tanja je
Opna među
Nama.

Skupa s mjesecom
Ja trčim
Davi me
Uzica uzaludnog.
Njeno nebo
Pokrilo me.

Kreni,stop,
Crveno i zeleno,
Ne postoje
Već žuto i
Sunčeva vrela
Kočija istine.

Zalutali smo u
Ovom gradu.
Prekinute su
Linije.
Prekinuta je
Nevinost.

Ja sam
Nevjerna.
Drži me blizu
Ne vjeruj mi,
Ne puštaj.

Volim ju.
Ali puštam,
Ja sam nevjeran.

Južina na sudnjem danu

Mjesto kristala
Imam dva plava oka,
Izmorena,
Što na sivo
Preliju se.

Potrebna jedino
Nasukanim ljušturama
Na obalama
I strminama ovih
Nevremena.

Modrina me jutrom budi
Smradom oživljava
Moje krepano srce
Raspadam se dišući.

Sjediš u mraku
S draganom u krilu
I opijum ti šapće
Te krasne, te divne
Slasne riječi, riječi
Same riječi.

Reflektori pale
Ove pozornice bijede
I nemamo što ponuditi
Ni recept za sretan
Kraj.

Ubrizgano mi je,
Sada i uvijek
Osjećam samo
Ništa više,
Samo osjećam dubinama.

Idi, kupi,
Kupi kamelije,
Konje, dijamante
Kupi mjesečinu
I svoj grob!

Mene ne prizivaj
U sjećanjima.
Ne budi, odsanjano.

Ova je zadnja
Čaša vina koju
Nudim.
Dolijevah godištima
Njeno grlo, kao i
Tvoje.

Dečki su se oženili
Koje sam ljubila,
Sve cure
Djecu njihale,
A ja tebe.

Preletjela je ova jesen
Ponad mene,
Ne ćutjeh joj
Dodira.
Hladna voda,
Niz hrbat mi teče.
Zima je moja
Voljena.

Sve što imam
Dno je prozora.
Ja ne znam sunca.
Ruže su mi
Polegnule.
Jer sam ljubila.
Jer sam ljubila.

Pokraj njega
Runo kose
Mojih pramena.
Teče mrzla,
Teče tiha
Voda samotnica.

Želim kuću
Bijelu, što sjene je danju pomiću
Prevučenu tvojom noćnom toplinom.

Želim snove,
Rođene od tvoje Želje
I krevet od sireninih ruku.

Kad jednom otvorim prozore
Ovom ludilu,
Želim samo Veliko plavetnilo
I zvona što udaraju niz kamene ulice.

Dok prelivena sam na krhkim stijenama
Stogodišnjim uplakanim ženama,
Grčki zrak vrelinom svoga daha pari mi usne.

U mojim očima nepregledna mora
Ljeskaju se i traže pučinu
O koju bi slomile sve tajne brodolomaca.

Nemam jedra s kojima bih dotaknula
Vrh površine,
Već paperjasto sidro u plećima.

Letim ponad ispucanog hrpta mora
Ispod delfini me prate
Topim se u zadnjim poljupcima suncu.

Želim snove tvoje,
I kuću na bolima izgrađenu
Okrugao svijet što gleda na moje Veliko plavetnilo.

Neke nove struje našle su tlo
U mojim venama.
Čini mi se kao da klizim
Kroz ruke, mnoge, tisuće, bezbrojne ruke.

Kirkuli oko onih snova
Prestali su mreškati površinu današnjeg
Neba.
Prihvaćam te.

Još jednom osjećam poriv
K tebi i pitam se,
Kada ću prestati
Samo sanjati?

Ljetne pahulje svuda
A žudim za paklom
Tvojih najokrutnijih zima.
Odlučila sam sve završiti, sve.

Bojim se.
Dok snivaš iza mojih leđa,
Bojim se biti tvoja.

Sophia

Moja je srce okrutno i gramzljivo
Žudi za ljubavlju
U klopci, nek lepeta krilima.
Um se hvasta i nadimlje
U ogledalu parnom od vreline.
Vlada znanjima.

Tek tijelo posrne na osjetima.
Primitivno i upitno
Zastane na tragu Istini.

Prečesto gledam u prozore,
A ne vidim dalje od vlastitog
Odraza.
Oholo mislim da stvaram umjetnost.
Previdim Ljepotu što leži
U ništavilu, ogoljena od svih želja.
Previdim samu sebe.

Sanjam zore koje brišu
I bunare što preplavljuju
Sve rane koje vučem.
Sanjam jutro kada
Mjesto kamenčića
Žarit će moje
Srce.

Zarobile me
Veze.
Zapetljah se među niti,
Čvrste i prozirne.
Ljudske.

Sad sam u trenutku i
Hodam razbijena u osjećajima.
Ne znam kome dopuštam,
A kome sam zabranila pristup.
Koračam nesvjesna.

Za vratima čeka poslušan pas.
Osluškuje šeta li tko na ulici
Pruža svoj glas k meni
Moljaka, i moljaka.
Postajem njemu nalik.

Pet dijamanata s prsta se cakli
Svaki svoju priču putuje,
Nadam se da njihov sjaj
Nije lažan.

Utapam se u travi, u šumovima.
Izležavam se na rubu poštenja,
Možda se preko,
Tek prelijem.

Dva smeđa oka pilje u mene.
Stoji tik uz noge,
Osvaja me toplinom.
Vezuje me osjećajem.

Ja hodam zarobljena vezama.
Lutam dok neka ne pritegne,
Pa se okrenem.
Mislim da putujem,
A tek na mjestu plutam.

Njegov život preskače me
Kao prsti crno bijele tipke.
I veseli izrazi na licu popratno
Obasjavaju ovu žućnu prostoriju.

Na stalku obješene vizije
Zatrpane crnim mravima
I ponegdje crvenim
Što štipaju za debelu, svinjsku kožu.

Ne raspoznaje da u trenutku najveće
Dosade
Ja hodam po čempresima.
I ne znam kuda će se vrh odnjihati
Možda zvijezdama,
A možda kao i sad
Tebi, meni, nama.

Pobojim se da će mi
Kao kirurgu
Ponekad ruke zadrhtati
Na papiru,mjesto na koži.

Jer riječi jednom odaslane,
Poput omašćenih strijela
Nastavljaju parati težak zrak
Između nas.

Već zasićena, teško gucam
Božanske nektare
Koje mi svakodnevno nutka
Koje mi svakodnevno nutka.

Gospodo,ovo su otvoreni dani
Mojih ispovijedi.
Svaki bi od njih htio biti
Svećenik, da me čistoćom okrijepi.

Lavlja kosa! Snažna ruka!
Sa dražbe se proteže
I tristo ću puta prevrtjeti
Erika Satiea.

Mlitavo srce!
Treći put,posljedni put...
Nije prodano.

Moje lice posjeduje svaki čovjek.
Ne postoji dio tijela,
Ove prozirne fizičnosti tvari,
Koju netko već nije proživio.

A srce, sjajno oko kamenice,
Nezasluženi Božji duh u meni.
Gleda sav svijet i poima.
Poima bolje od očiju moga uma.

Jedino što posjedujem je ljubav.
Ova ljubav koju odabirem dijeliti,
Hrabiti i njegovati.
Koju odabirem imati.

Praznovjerno držim noću prozor otvoren.
Da moje nerazumljive,sitne,promrmljane između sna i jave
Molitve,
Stignu do potrebitih.

Je li ludost moliti za bol?

Svaki bol koji me diže visoko u etire,
Da dišem čistoću i haluciniram od
Neizmješana, neuprljana zraka.

Da prespavam dan pod zvijezdama.

Želim provesti sate i vremena ljudska
U misli.
Ostvariti trabunjanja koja ne nestaju,
Kad otvorim/zaklopim oči ovoj stvarnosti.
Postisnuti bar jednom svu logiku
koju nastojim nametnuti ogledalu istinitosti.

Moje je srce otvoreno svakoj duši,
A žao mi je jer samo rijetke dolete do mene.

Postalo je preteško držati uzde tolikih života oko nas.
Gube se ljudi,ličnosti u nekim scenarijima.
Za taku malu cijenu prodajemo ljudskost.
Dok nas šibaju vjetrovi tuđih volja.
Mimikrija danas duše vrijedi.

Bolno je ostati sam,
Jednini na visini gledati u raspoloženje Boga.
Bojim se da će me zgnječiti vlastita snaga
Ili nebo ispod kojeg snatrim o ritmu.

Ipak..molim za bol,
Kojim uspijevam voljeti svijet.

Spoznala sam ono,
što mi je mjesecima objašnjavano.
Problem je,
što nekad ne dopuštamo tijelu,
da nam govori.

Naučila sam.
Ne braniti ljude kad me gaze.
Ne žaliti za nepostojećim srećama.
Ne imati potrebu biti prihvaćena.

Zazirem od plemenskog života.


Sve namještene mišićne poze na licu
Jebene sjajne ogrlice i haljine.
Ne podnosim tvoje dosadno obrubljene oči
I tanke, prezirno, očito, zle usne.
Plemenski ritam koji nabijaš mojim ušima
Tjera me da ludim.
I ne želim biti dio tvog rasplesanog majmunskog kola.
Što vrijede sve vezice i konopi,
Kad pri prvom padu pucaju?!

Pećina i znojni dahtaji što drže ju na okupu,
Boksaju se s mojim plućima
Gadi mi se pomisao na društo koje gmiže i bulji
Oko mene.

Na orošenom mobilnom aparatu,
Šifrirane poruke bombaša samoubojica.
Koji vrag će mi „tvoja“ sretna nova,
Kad mi je moja idealna?

Balončići kiselkastog alkohola i
Pluto što leti uokolo
Toliko vrtnje oko nikoga
Pompe oko samih sebe...

Pomisao na plemenski život
Navodi me na luđačko ponašanje.
Jer ipak,
Životinje se boje stranoga....



¤


poštujem iskrenost.
u tebi je imam.

U očnim dupljama gnijezde se gladni crvi.
Slijepi i bezbojni, međusobnom toplinom,
Na životu se drže.

Molitve u žutim krugovima,
Pod travu i vjetrove skrivaju šaptaje.
U zemljici bolnoj,dugo titraju.

Jutrima ljudi nemaju glave.
Bezlična,beznosna,bezočna hodaju njihova tjelesa,
Dok ja jutrima rađam se.

Svjetlost se hihoće,
Plete zlatne prste u zeleno tkivo.
Čekam da upere s neba prstom u mene.

Klečim pred svojim željama,
Jer robujem hladnim strahovima.
Samo jutrima odbijam biti dio ovozemaljskog šarenila.

A ono zamiče za oblake,
Probada pamučnost mojih dubina i vrhunaca.
Snovi su se strmoglavili nisko na zemlju.

Jedina želim stići u Cordobu.
Obje smo daleke i same.

Pretakati misli u vrčeve smisla...
Prekrasan je osjećaj.
Moj maleni je dvojnik zavladao životom zvanim cirkus,
Vuče klaunove za nos,u jednoj ruci zvrčka
U drugoj lažna emocija.


/kako sam zalupila sinoć vratima
Moja mala soba dugo je i tiho drhtala/

Mnoga lica posjeduju,postoje
Ali uvijek se ista namiještaju pred objektive...
Zašto me baš sada tražiš?
Ne,mi nemamo ništa s ovom predstavom.
Ja sam već preboljela nekog sličnog tebi.

Mnoge,mnoge su riječi prisutne.
Izgrađuju potpuno novu realnost,uokviruju
Slike koje želiš gledati.
Ne,ja ih ne poznajem.
Zabunili ste se ,gospon.

Ja sam samo priglupi umjetnik i bolujem
Za ljepotom.
Koju sve teže na svijet donosim.

Zanemarujem glavnu ličnost moje osobnosti,
Pa se dogodi da zalutam u magli privida.
Pokušam se uvjeriti da sam s ovoga svijeta,
Pa mi često uspije.

Odjednom krah.

Udarac o popločanu stazu slavnih,
Na nečijem M stoji žvaka...lijeno razmeljana, uklopljena.
Kako je prirodan osjećaj ležanja na ugrijanom tlu,
Raširiti se i čekati potplate i potpetice.
Mirisati nevremena,opranu pljuvačku,
izjebani beton ljudskosti.

Toplo je na dnu mojih strahova,ima toliko
Toga.
Mnogo priča,događaja i alkohola tu prebiva.
Sjede za stolom ucjene i kartaju se mnome.
Maleni dvojnik smije se ogledalu.

/a tvoje divno divno lice s druge strane
Pod upitnicima/

Tužno je kad posjeduješ nekoga.
Bez cijene,nisi ni kurva
istine,ni stvaran
želje,potrebe...glumim
Je li moguće da ni danas ne prepoznaješ
Laž?

Sjedimo na tronošcu,
Nas dvoje.....troje.
Ljulja se bitak,
Nestalna je ova stvarnost koju gradimo.
Ciglama punim nepoznata materijala,
Vezane još jednom divnom idejom o mladosti.

/Ali sutra me ne spominji me ne spominji
Molim te
Ali sutra me ne spominji jer ne postojim
Volim te/

Oplakujem,večeras,za mnoge....



Večeras nosim ruzmarin u cvatu, na grob
Mog nerođenog djeteta.
Udahnula sam sve teško izahnute patnje
I pojmila ih duboko u duši Indije.
Večeras,ljubavi,
Želim nositi snove,bolne i smrtne.

Zatvaram sve izlaze kojima do mene dopirete.

U trenu sumraka,samog utonuća vrele kugle,
Pri zvuku muklog trenja i piskutanja usahle zemlje,
Lepet krila odnosi sve zastore.
Negdje iznad moje glave,daleko i blizu duša
Mojih izgubljenih,
Propinju se trošni kazališni zastori.

Večeras ću iskreno zagrliti očaj,
Ljubiti svaku svećeničku halju,
Podati se i jednime gadu mog života.
I nema tvoje zaštite,nema ni tebe,
Jer pred Ocem sam uvijek sama.
A ljubavi,boli me.

Moja jedina tone.
Krepka, čista ljubav koja ju je nekoć nosila
Večeras ju utapa u mirisnom baršunu.
Spokojno je,gledati u oči voljenome koji te ubija.
Dok ga ti u mislima cjelivaš....


Živote,večeras si proklet mojim bolima.

Osjećam uznemirene duhove što
Krajevima svojih života u moje diraju se.
Izoštravaju se bijeli likovi,
Sva lica koja uz mene stoje.
Oni večeras kleče,Oče,pred svojim jecajima.
A ja u suzama naga pretačem se u emocijama.

Drhtim,ljubavi,pred istinom onog neba.
Pilje u mene mnoge oči,ali nijedne s ovoliko oprosta.
Drhtim pred tolikom ljubavi,jer ne zaslužujem,
Jer ju ne mogu ni pojmiti.
Jer je nisam vrijedna....

Večeras bolujem u tišini,
Bez glasa,bez pompe,tijelo mi neće služiti duši ovaj put.
Dočekujem grube noćne vjetrove što
Iz Sahare putuju nošeni vrtlozima vjere.
Pretrpjet ću noć,ljubavi.

Uz muklo trenje,novi udisaj Majke,još jednom rađa se jutro.

Nešto je sinoć u plaču nestalo.......

Munch


Već poznata kaotična stvorenja oko mene.
Smijeh se gura kroz oblake,
A oni negdje među sunčevim trepavicama.
Podsjećaju me da sam nekad tkala nevin život.

Pucaju niti Božjeg platna,
Sve nade kojima omatamo realnost.
I teško pronalazimo putove.
...jer osjetila snažno otupljuju.
Priroda odjebava svoje dijete.

Vijorit će se palme za svakog sljedećeg,Oče.
I prodavati sloboda za zemaljski kruh.
A ja, za ljubav spuštati glavu u međunožje,
Samo ne traži da gledam u oči.
Svaku moju kap majka Priroda će sakupiti. U dlanovima cjelivati.



Bol nas čini okrutnima,.....Oče....

ruke Ljubavi...

Kad bih imala ruke...
Držala bih vodu u dlanovima za vječnost,
Klizila prstima niz ogledala mora i jezera.
Odmotavala klupka stogodišnjih laži,
I umirila vjetrove s božanskih visina.



Da imam ruke vrijedne njega...
Pokrila bih mu oči da me raspoznaje po mirisu,
Zaustavila pstima usne kada previše priča,
Obgrlila ga kilometrima zagrljaja,
I vječno ruku u njegovoj ruci skrila.



Kad bi moje ruke svete bile...
Pomazila bih i moje najdraže prokletstvo,
Dotaknula sve oči isitine koje u mene pilje.
Zaštitila bih dijete sutrašnjice,
I zarila prste u bolne prošlosti.



Da imam ruke umjetnice...
Iz gline bih izradila nove ljude,
Šarala nove oblike i boje na platnima ratišta,
Zašila sve rupe na dušama i omotala svilom,
Nadsvirala buku usamljenosti i beznađa.



Da doista postojim...
Rukama bih prepričala svijet.

I look into the mirror
See myself, I’m over me
I need space for my desires
Have to dive into my fantasies
.
I know as soon as I’ll arrive
Everything is possible
Cause no one has to hide
Beyond the invisible
.
Latvian chant
Sajaja bramani totari ta, raitata raitata, radu ridu raitata, rota
(translation
The brave and wise men came together on horse)

Close your eyes
Just feel and realize
It is real and not a dream
I’m in you and you’re in me
.
It is time
To break the chains of life
If you follow you will see
What’s beyond reality
.
Ne irascaris domine,
Ne ultra memineris iniquitatis:
Ecce civitas sancti facta est deserta:
Sion deserta facta est:
Ierusalem desolata est:
Domus sanctificationis tuae et gloriae tuae
(translation
Do not be angry lord,
Or remember iniquity forever:
Behold the holy city is a desert:
Sion is mad a desert:
Jerusalem is desolate:
The house of your holiness and glory )





Simbolika je Boga svuda oko mene,
ne trudim se više zanijekati Ga.
Ljubim neke ideale,
a zapravo želim čisto nesavršenstvo.

Postoji svijet iza ovih očiju
i zbog tog sam sretna jer sam slijepa.
Nesigurno koračam ususret pepelu moga bića
jer s temeljima starih kula,
nestaje i jedna Ja.

Više ne želim kupovati vrijeme
puštam ga neka teče i teče...
moji sati su u drugim jedinicama
precjenjeni njegovim riječima.

još malo mi treba i sanjat ću neprestance bez buđenja...
još malo da povjerujem u simbiozu dvaju života.

Jutros sam čistila ogledalo na kojem velikim slovima piše Antonia.
U odrazu sam srela nepoznata muškarca.

Gušio me je jer odjebavam dvadesetogodišnje tajkune,
Jer i dalje tražim dječaka koji će me znati nasmijati,
Jer još uvijek ne vjerujem u prodane priče,
Jer znam prebrzo pročitati ljude,
Jer previše pričam,
Jer sam prevesela,
Jer znam više no što želim....




Pazite da vaša božanstva
Ne ispadnu vragovi....

**ovo je moja katarza
čekam izlazak svog osobnog Sunca**

Korijenje mojih misli duboko u tebi se hrani
I svaki plod tvoje sveto ime nosi.
Uz crnu kaplju i mirisne svijeće
Još jednom knjigu plača ću otvoriti.

Večeras te pijem za pomračenje osjetila.
Ti si moj slatko gorki nepente.
Hladno je u kavezu snažnih žena,
Toplina suza je posljednje što me grije.

Prošli su moji slavni dani glume
I ne znam čime bih te udarila.
Riječ il' djelo?
Što dublje u te' će ući?

Svi mjeseci mojih noćiju su izašli
Protekli su slatki snovi ljubavi.
Tek tiha nesanica pokraj mene sjedi
Pijane uzdahe mi broji.

Teška su moja pleća,
Stoljetni hramovi tebi na njima stoje.
U sred pijeska, oko mene maglica vreline
Još jedna noćna fatamorgana tebe.

U postelji mojih boli
Ti najdraža oštrica si.
Grlim te, a ti jače i jače
U me' urezuješ se.

Za mene više nikad,
Laka zora ne sviče...

Letjeti u ritmu mislima
Skrivati se tek lanenim plahtama
Suncu zjene okretati.
Jedna želja se skriva u ljetnim sjenama.

Podatno tijelo, čežnjom okupano
Protkano mirisima vrelih popodneva
Satkano okusima bogova
U vodi svjetlucavoj giba se.

Noge,što na dvije mokre guje nalikuju
Jedna o drugu omataju i trljaju se.
Preduga kosa, medene bradavice skriva
A ona se izvija u svoj ljepoti zavođenja.

Tekućina hladna reže vrelinu tvoje utrobe
Alkoholom gasiš sve bujne u tebi pohote.
Mirišeš njezine uzdahe
Opijen si tim kapljama što niz nju polagano klize...

Tek sjena treptaja nju zamagli
Ona se ne boji otkriti.
Glazba stenjanja urezala se u tvoja sjećanja
Maze te slatki sokovi njeni.

Pod tobom ona kroti se
Tek usne vlažne ne daju se.
Gubiš se u vođenju njenih strasti
Ona je prevelik zalogaj,ostat ćeš bez časti.

Zadnji put imaš je,
Još samo ti je ovo od nje ostalo
A htio si sve samo ne to....
Kaješ li se bijedniče?

Krune moga uma potonule su
Na dno hladnih, modrih dubina
Piskutavim pijeskom se skrile u plavetnila.
Na nebu mora, zamamna površina
Štono poput najdražeg vela djetinjstva,
Dijeli od stvarnosti moja pjesnička prostranstva.

Daleko gore,u svijetu želja,
Kriju se zlaćana sunca u okretajima vala.
Mehki dahtaji,smoli put ukazuju,
Krutoj kori drveta novi sjaj podaju.
Crveno carstvo nastupa pod teškom opnom kapaka
Prigušeni zvuci cvrčaka razliježu se do oblaka.

Još jednom reže suha toplina usijanog zraka
Posred pluća kao u namreškana starca..
Rugobne,ljute hridi žalcima tvrdim prijete
Baršun kože bolnom rupicom obilježe.
Tek tkanina solju ukrućena, škripi podno suha lica.

Bijele plahte zraka na leđima mi vijore
Mirisi što ljuljaju me o slobodi mi zbore.
Zemaljska žeđca po tijelu krv brže tjera
Tek slaba slina usahla usta u život vraća
Sve zakone prirode ova ljepota prihvaća.

A ja ne pripadam zemljici žilavoj
Već hramovima vodenih bića
Ja sam uljez među ljudima
Tek nebeska duša u okovima tijela.

Ovo nisu oni dani kada izlazim ususret suncu
Kada vas fasciniram riječima.
Ne smiješim se vrckavim kretnjama
Niti polažem misli na njegova vječna ramena...

Predugo kazališne zastore navlačim
Zatvara se scena mojih laži
Palim cigarete usred neuredna kreveta
I svejedno mi je...

Ne čekam ni njega, ni sudbinske susrete
Ne biram svjetlucave odjevne predmete
Provlačim se nečujno
I imate me sasvim slučajno.

Te mudre,sveznajuće žene,
Neke bijedno lukave savjete mi dijele
Ostavite me na miru
Pa ja prepoznajem zauvijek izgubljene snove.

Tetoše me,tetoše
Kao kakvo nejako dijete.
Vješaju na mene njihove neostvarene želje
Grbavim se pod silnim isplaniranim budućnostima.

Ostali u školskim klupama hihoću se
Vrteći po usnama roza lizalize
Dok se ja pitam
Kraj koga osmog svitanja budit ću se?

Umorna sam od ljudskih stvorenja
Želim biti sama
Ne neograničeno vrijeme.....

Želim vječno ležati.
Ni jednom više glavu ne dići,
Pogled s neba spuštati.
Još jednom sama ću opstati.

Ma ne trebaju meni prijatelji s licima moralnih pravednika
Ni alkoholni zagrljaji.... „ma ti si meni najbolji!“
Ne treba mi ni jedan gospodin što učit će me o seksu
Ni sva krema i šlag i tučeno vrhnje i prokleti sladoledi društva.

I misliš da sam rastrojena zbog nedovršenih poruka,
Ili možda još raspadnutih verzija o Nama?!
Ja ću vječno ostati ilegalni useljenik u Tebi.
Dopustit neću da me sruše postrojbe Tvoje monarhije.

Baš me briga što sutra neću imati isto ime
Što neko novo društvo prekrstit će me.
Ja ne volim idole i ideale
Ne volim tkz. Ljubavne okove

Gledaš me postrance sa strahom.
Ne usudiš riječ prozboriti.
Nisam ja, dušo, tvoj kroj
Da me po ulicama Finih veza nosiš.

Svi oni ljube trofeje moje
A nijedan izgubljene bitke.
Ma to su majstori na riječima,
Al ne posluju baš dobro s djelima.

I tko si ti da moje svjetove sudiš
A sam u tuđim živiš i ljubiš?
I kažeš da se Tvoja duša s moga izvora napila...
Lijepo je u mirnom žuborenju mene

I zato...
Ne dam Ti da mi skineš ljubičaste naočale.
Ostajem ležati na cvijeću sanjarija
U mojim nerealnim svjetovima.

A znam kad popodnevno sunce utone,
Da leći ćeš opet kraj mene.
I obgrlit ljubavlju ću te,
Jer moji snovi već odavno Tebe ljube.
I tko mene pita želim li Te?

Nosiš ga na lančiću od starog srebra
Lagano kraj srca ti poskakuje
Dok hodaš palačama „Svejedno mi je...“
Vrsna si u svakom pokretu
Iza tamnih naočala glamoura
Ti,s vatrenim usnama
Lažeš kroz uzdahe nedodirljive žene.

Oh,vi ne poznajte takve dive...
Ona je afrodizijak svakoj ulici
Kamen spoticanja muškom rodu
Grč u osmijehu punašnih ženica.
Gora je od sirotog Ribara
Brže opija,a čak i glava iza nje jače udara.

Redovito mi ispred ogledala pojavi se
Njiše bokovima i bespomoćno trepće okicama.
Raspusti bujnu kosu
Mirisima raščešljanu.
Omami me njezina toplina
Pa pokleknem, i ovaj put, tim čarima.

Koristiš se tijelom
U čudne svrhe
Njeguješ ga,čini mi se,i više od duše.
Najglasnija uz čašu plaćenog bourbona
Gušiš se u ljepljivim pogledima.
Uvijek si najpoželjnija os vrtnje.

Još dok na strmoglavim petama klizi
S visina gladnih ne silazi.
Ali i vi znate da je teško gore disati...

Tek u dubokom pretincu noći
Skida sa sebe sve boje i moći.
Potom s Njim na grudima
Sjeda na kraj moga oka
Kotrlja se niz obraz do usana
I do jutra u tišini jeca.

Jedino On čuje
Razumije i voli njene uzdahe
jedino je On uvijek tu.

I zato ona drži ga na srebrnom lančiću
Da skakuće pokraj srca
Negdje ispod svilene odjeće
Daleko,daleko od prijateljskih pogleda....

Glasno buđenje mislima
Stotine namrštenih glasova
Bune se jer oni vole tople snove.
Siječanjska gladna zima grize tijelo
Trčim na vršcima prstiju.
Ah,danas puše bura...
Zato je kosa tako neuredna!
Odjednom zatišje..
Krepka pomisao na Tebe
Oboren pogled i smješak u kutu.

Struje kraj mene šarena vozila
Još mrak nas svih obavija
Tek iza kojeg oblaka
Črveno sunce probija..

Korz zjevne poglede pratim Ga.
U nekim novim oblicima...
Danas je nježan i tih
Čini se tako lijepim.

Tapkam niz rijeke nekih ulica
Koje odjednom postaju moje
Putujem sivilom kamena i sjena
A ljepota iz njih vrišti.
Gledam stotine novih i starih lica
Jutros sam raspoložena za pozdrave.
Poznato ruho grada
Sada izgleda potpuno okrenuto
Nosim ga s dosad neviđene strane.

Prepoznajem melodiju što vuče se kroz misli
Prepoznajem i te osjećaje....
Konačno su slobodni
Bez kontrole vrludaju
I svugdje znatiželjne nosiće guraju
Pa što ako se smijem bez razloga?!

Stižu i prvi predstavnici ljudskosti
Heh,smiješni su u noćnim kapicama..
Oni ne čuju budilicu osjećaja.
Velike i teške riječi kotrljamo
A mene i ne zanima o čemu govorimo.
Pogled mi bježi na glasnika Tebe
Pa tko bi vjerovao da će mi ta stvarčica 21.stoljeća,
Postati tako sveta?

Joj koliko ljudi...
Koliko riječi,ideja.buke...
Strijelice poezije
I pametne metafore
I svih pokušaja da se nekom svide
Nešto malo matematike i pokoja knjiga,
Ah, danas su u meni tako tihi...
Ja tek neprimjetno klizim zrakom.

Bojim se da u silnoj sreći nestajem.
Dok gledam objektivima ljubavi
U jednom paketu ljepote
Sve je jednolično savršeno.
Pitam se:
„Mijenjam li se?“

Evo..stigao je i vječni pratioc
Donio mi je tišinu na krilima noći,
Svi su glasovi umorni,
Veliki su ljudi zaspali
E sada je trenutak
Kada sam najsitnija...
Moje oči su uz pratioca
Jer znam da on gleda i Tebe...
U dubokim snovima,
Mekanim osmjesima
I pokojim teškim uzdasima...

U mislima s Tobom,
Ovo je jedino doba kad sam spokojna